Izvedba „Srednjoškolske jadikovke“, intervju s Jurajem Arasom
Proces – kreativni alati – mladi govore – zajednica
Pretražujemo adekvatno mjesto unutar škole na kojem ćemo izvesti „Srednjoškolsku jadikovku“.
Odlučujemo se za eksterijer srednje škole – dvorište.
Uz nas su učenici kuharskog smjera sa svojim profesorima koji im daju upute za kvalitetan roštilj.
Brzo i spontano stvara se ludička i vesela atmosfera u kojoj svi prisutni u prostoru daju svoj doprinos.
Neki sjede, neki fotografiraju, neki se srame, neki se smiju, neki plešu misleći da ih nitko ne gleda, netko ponavlja tekst, netko popravlja šminku, netko nekoga pokušava impresionirati, netko traži upaljač, netko soli pljeskavice, netko okreće palačinke, netko donosi produžni kabel, netko donosi sokove, netko bježi od drugih.
Atmosfera podsjeća na renesansne sajmove na kojima su se predstave izvodile danju.
Glumci-učenici imaju tremu. Uzbuđeni su.
Uspijevamo napraviti brzu čitaću probu i smjestiti se u prostoru.
Budući da nema pozornice ni stolica za publiku, prostor dvorišta na neki način pomaže učenicima da se opuste. Nitko nije previše fokusiran samo na njih. Uz njih su kuhari, učenici koji dolaze i odlaze, stalno je prisutno kretanje.
Postoji želja za vidljivošću, ali nitko se ne želi pretjerano eksponirati.
Promatrajući cijelu situaciju, sve izgleda unaprijed režirano.
Ali nije.
Učenici koji prolaze izgledaju poput statista koji daju ritam dvorišnom scenskom prostoru. Kuhari su antagonisti i stvaraju intimnu, domaću atmosferu. Hrana povezuje zajednicu.
Naši su glumci smješteni u središte svih tih situacija i upravo su njima zaštićeni – na svoj način spremni za izvedbu.
Izvedba
Prisutnost Juraja Arasa glumcima daje sigurnost.
Ipak ih pravi glumac gleda.
I zašto mu ne bi pokazali koliko i oni mogu?
Pozitivna trema je prisutna i nakon čitanja „Srednjoškolske jadikovke“ učenici osjećaju olakšanje.
Juraj im čestita i govori kako je danas vrlo hrabro, pogotovo za mlade ljude, odlučiti nešto javno reći – makar to bio i jedan stih.
Učenici ga pitaju koliko je izazovno danas biti glumac, s obzirom na to da većina ljudi „glumi“ nesvjesno u svakodnevnom životu, skrivajući se iza uloga, bježeći od istine, komunikacije i, na kraju, od samih sebe.
Juraj, koji se bavi kazališnom edukacijom mladih te promicanjem i produkcijom alternativne kulture, promišlja o glumi kao alatu koji mu služi da mijenja svijet ili da ga barem opiše, prihvati ili, na kraju, transformira u nešto dobro, korisno, pametno, duhovito, lijepo.
Zamolili smo ga da nam pročita Hamletov monolog.
Scena je već postavljena.
Roštilj s dva kuhara, obučena u crno, zauzela su vojnički stav dok Juraj čita. Ostali učenici sjede na klupama i također su dio scene.
Tihi zbor koji sluša ludog kralja.
Glasovi sudionika
Na Arasovo pitanje kako im je danas bilo, odgovaraju:
„Danas je bila predstava.“
„Danas smo imali predstavu!“
„Bilo je zanimljivo i poučno.“
„Nije bilo tako strašno.“
„Predstava je dobro prošla.“
Mentalno zdravlje
Dvorište je postalo prostor za komunikaciju, kreativno izražavanje, refleksiju i razvoj emocionalne pismenosti mladih.
Nitko se nije posebno isticao, ali svatko je slušao, gledao, promatrao, upijao, pamtio.
Učenicima odgovara ovakav neformalni pristup – otvoreni prostor u kojem koriste svoj jezik, svoje kodirane pokrete, poglede i načine na koje „nose“ svoje tijelo.
Ovaj susret pokazao je da je moguće, i poželjno, kombinirati kulturu sa strukovnim predmetima.
Moguće je da strojar pročita bolje i autentičnije Hamletov monolog od studenta treće godine glume.
Moguće je da učenik ekonomske škole jasnije i preciznije definira društvo koje se ne uspijeva razviti do kraja jer ga guši i ne čuje od studenta psihologije.
Moguće je da budući kuhar dostojanstveno stoji dok se recitira „Biti ili ne biti“ i time oda počast najvećem antijunaku, ali i cijeloj svojoj generaciji kojoj je dodijeljen atribut „bučnih, neodgojenih i divljih“.
Moguće je stvoriti mjesto dijaloga.
Mjesto igre.
Mjesto tolerancije.
I mjesto rječite tišine.
Program „I to sam ja” provodi se uz financijsku podršku Zaklade „Kultura nova”.
