Srednja škola Biograd – drugi razred, strojarski, brodostrojarski i brodomehaničarski smjerovi

Proces

Okupljamo drugi razred strojarskog, brodostrojarskog i brodomehaničarskog smjera.

Razred u školi nosi atribut „najgoreg razreda“ zbog ponašanja i nediscipline učenika.

Na početku susreta, pri upoznavanju, nekoliko učenika predstavlja se izmišljenim imenima.

Ne znajući što će se dogoditi, nesvjesno smo već ušli u igru.

Učionica je u jednom trenutku postala premala za količinu fizičke energije koja se pojavila u prostoru. Stolove i stolice pomičemo u stranu i oslobađamo prostor.

Pokušavamo se povezati.

Budući da učenici nisu znali da će umjesto uobičajenog školskog sata sudjelovati u radionici, pojavljuju se različiti oblici provokacije – vikanje, pokušaji paljenja cigareta, bacanje stolica i knjiga.

Granice se testiraju.

Ali iza potrebe za dominacijom prostora istodobno se pojavljuje i nešto drugo: potreba da budemo primijećeni.

Kreativni alati

Uvodimo vježbe zagrijavanja tijela i glasa.

Radimo na osvještavanju neverbalne komunikacije – položaju tijela, glave i ruku – ali i na načinu govora, tonu i izboru riječi.

Pokušavamo prepoznati emociju koja se nalazi iza određenog položaja tijela.

Kada izgovorimo riječi poput nelagoda i sram, reakcije dolaze kroz smijeh, spuštanje glave, skrivanje lica rukama.

Emocija se prvo pojavljuje kroz tijelo.

Zatim predlažemo jednostavnu igru ogledala.

Ponovno se uspostavlja ludična interakcija.

Atmosfera se mijenja.

Fokus se pomiče s potrebe da budemo dominantni prema osobi koja je nasuprot nama.

Promatramo jedni druge. Oponašamo. Pogrešno procjenjujemo. Smijemo se. Pokušavamo ponovno. Kroz igru postajemo znatiželjniji i otvoreniji.

Mladi govore – istraživanje

Otvaramo teme identiteta, ljudskosti i slobode.

Slobodu učenici prepoznaju kao najpoželjniji oblik autonomije – prostor u kojem su škola i obitelj dovoljno daleko da mogu odlučivati sami o sebi.

Identitet je još u istraživanju.

Autoritet se teško prihvaća, a potreba za vlastitim prostorom vrlo je snažna.

U razgovoru se pojavljuju i zanimljiva čitanja vlastite grupe:

„Trebali biste sa svima nama popričati pojedinačno, tako bi bolje upoznali našu ljudskost.“

I još jedan glas:

„Ovi najglasniji koji su i vođe su oni najnesigurniji, s velikim problemima koje sakrivaju ispod prividne agresije.“

Učenici tako počinju promatrati ne samo sebe nego i jedni druge.

Razred koji je na početku izgledao kao skup pojedinačnih otpora počinje govoriti o vlastitim odnosima.

Dramski laboratorij – Hamlet

Uvodimo jednog od najvećih antijunaka svjetske književnosti: Hamleta.

I počinjemo tražiti dodirne točke.

Hamletu je svijet problem.

Nama je škola dosadna, beskorisna, bljutava – iako smo inteligentni i znatiželjni.

Hamlet neprestano donosi odluke da nešto učini, a zatim ostaje zarobljen u vlastitom razmišljanju.

I mi ponekad donosimo odluke koje nikada ne provedemo.

Neodlučni smo. Prepuni smo unutarnjih sukoba koje ne znamo uvijek transformirati.

I tada dolazi pitanje: Koju bitku vodimo sami sa sobom?

Iznenađuje nas koliko se učenici mogu prepoznati u jednom tako nesigurnom i unutarnje podijeljenom liku.

Hamlet odjednom prestaje biti „lektira“.

Postaje netko s kim možemo razgovarati.

Identifikacija s protagonistom otvara prostor za igru, interpretaciju i vlastiti glas.

Hamlet postaje naš

Potaknuti sličnostima između sebe i Hamleta, kreiramo glazbeni oblik vokalne izvedbe u rap-stilu, koristeći početak najpoznatijeg Hamletova monologa:

„Biti ili ne biti.“

Učionica postaje scena.

Pažnja prema izvedbi je visoka.

Oni koji su na početku susreta testirali granice prostora sada pažljivo prate izvođače.

Atmosfera više ne govori samo o pojedincu.

Govori o odnosu.

Kroz izvedbu iskustveno dolazimo do jednostavnog zaključka:

posebnost pojedinca najjasnije se vidi u povezanosti s drugima.

Stručni pogled – Juraj Aras

Hamlet je lik koji ne zna jednostavno odgovoriti na pitanje što treba učiniti.

Upravo zato može biti blizak mladima.

On sumnja, preispituje, odgađa, proturječi samome sebi. Ne pristaje lako na svijet koji mu je ponuđen i stalno pokušava pronaći vlastitu poziciju unutar njega.

Kada Hamleta maknemo iz školskog konteksta i vratimo ga izvedbi, on prestaje biti samo književni lik.

Postaje materijal za igru.

Što bismo mi napravili da smo Hamlet?

Što bismo promijenili?

Što bismo rekli kada bismo mogli govoriti njegovim glasom?

U trenutku kada učenici počinju intervenirati u tekst i pretvarati ga u vlastiti izvedbeni materijal, Hamlet više nije samo „on“. Postaje mi.

A upravo se kroz takav prijelaz – od poznatog teksta prema vlastitoj interpretaciji – otvara prostor za osobni glas, humor, otpor i prepoznavanje.

Stručni pogled – psihologinja Lana Sigurin Kezić

Kombinacija edukacijskih elemenata umjetnosti – igara pažnje, improvizacije, dikcije i pokreta – s aktivnim sudjelovanjem učenika otvara prostor u kojem oni postaju protagonisti.

Kada učenik kroz kratku improvizaciju preuzme ulogu i dobije mogućnost da mijenja situaciju, mijenja se i njegova pozicija unutar iskustva.

Takav način rada može pomoći u osvještavanju vlastitih vrlina, potreba, želja i emocija, ali i onoga što često ostaje neizrečeno.

Umjetnički zadatak pritom postaje prostor istraživanja, a ne provjere.

Mentalno zdravlje

Ovaj susret tražio je veliku količinu pažnje i aktivnog slušanja. Pokušavali smo čuti i ono što nije izgovoreno. Što je ostalo u pogledu prema vratima učionice?

Što govori prekriženo tijelo? Što se događa u gesti kojom netko baci tuđi ruksak?

Ne pokušavamo svaku gestu objasniti. Pokušavamo je primijetiti.

Otvaramo novi komunikacijski kanal u kojem nisu važni samo oni koji govore najglasnije i najaktivnije sudjeluju.

Važni su i oni koji promatraju.

I oni koji se smiju.

I oni koji odbijaju.

I oni koji se uključuju tek kada pronađu vlastiti način.

Umjetnički proces tako postaje prostor u kojem se različiti načini sudjelovanja mogu susresti.

Otvorena pitanja

Ovaj susret otvorio je pitanje kako gledamo mlade.

Jesmo li prebrzo skloni razlikovati „nas“ i „njih“?

Što se događa kada umjesto razlikovanja pokušamo razumjeti odnose koji nas povezuju?

Možemo li posebnost pojedinca prepoznati tek kada ga promatramo u odnosu s drugima?

Hamlet nas je doveo upravo do tog mjesta. Jedan lik, mnogo različitih čitanja.

Jedna grupa, mnogo različitih glasova. I jedna scena na kojoj svatko može pronaći svoje mjesto.

Možda integrativno razumijevanje ne znači da zanemarujemo razlike.

Možda znači da razliku počinjemo razumijevati tek kroz odnos.

Program „I to sam ja” provodi se uz financijsku podršku Zaklade „Kultura nova”.