Prvi razred – gimnazija i ekonomija
Proces:
Susret započinjemo istraživanjem grupne dinamike.
Učenike grupiramo prema obrazovnim smjerovima i promatramo kako jedni druge doživljavaju. Već na početku susreta vidljive su različite pozicije unutar grupe.
Neki učenici ulaze u prostor zbunjeni, ali otvoreni za interakciju i razgovor. Drugi ostaju na distanci, bez želje za uključivanjem, s potrebom da susret što prije završi.
Pojavljuju se i poruke koje govore o razlikovanju od drugih – potreba da se pokaže kako „ovo nije za mene“ ili da postoje važnije stvari kojima se treba baviti.
Prvi korak prema razgovoru tražimo kroz osobnu priču.
Pitanje je jednostavno: Zašto ste dobili svoje ime i po kome ste ga dobili?
Sa pitanjem smo otvorili prostor dijeljenja.
Neki glasovi su vrlo tihi. Biti glasniji znači biti viđen.
Biti viđen znači izložiti se.
A što se događa kada dopustimo sebi da budemo primijećeni?
Kreativni alati
Uočavamo trenutke udaljenosti od sadašnjeg trenutka – kroz pogled koji odlazi negdje drugdje, kroz tijelo koje nije potpuno uključeno u prostor. Zato ne krećemo s imperativnim zadacima. Gradimo atmosferu sigurnosti i igre.
Uz glazbenu podlogu postupno se upisujemo u prostor. Uvodimo pokret, ritam, promjenu ritma, izgovaranje riječi, brojeva i rečenica, uz trenutke tišine i pauze.
Postupno se mijenja energija grupe.
Atmosfera postaje opuštenija.
Otvara se mogućnost da ovo iskustvo ne bude samo još jedna školska obveza, nego prostor u kojem se nešto može istražiti.
Aktivno slušanje – prostor susreta
Otvaramo temu aktivnog slušanja.
Što znači stvarno čuti drugu osobu?
Možemo li slušati bez potrebe da odmah odgovorimo, procijenimo ili usporedimo vlastito iskustvo s tuđim?
Razgovaramo o tome kako međusobno komuniciramo i koliko je teško biti iskren prema sebi i drugima.
Glasovi sudionika:
„Ja sam brutalno iskrena i ljudi to ne vole.“
„Želim se odseliti od svojih kako bih mogla imati svoju sobu i samostalnost.“
„Htio bih biti IT stručnjak.“
„Htjela bih studirati u Zagrebu.“
„Ja sam u svom filmu i svom svijetu i ne želim ga drugima pokazivati jer se tako štitim od drugih i tako punim baterije.“
Slušanje je tijekom razgovora bilo intenzivno.
Oni koji su govorili dobili su prostor i poštovanje grupe.
Postalo je vidljivo da mnogi dijele slične potrebe: potrebu za vlastitim prostorom, zaštitom sebe, ali i strah od visokih očekivanja – onih koje drugi imaju prema njima, ali i onih koje sami postavljaju pred sebe.
Stručni pogled – Juraj Aras
U kazalištu često polazimo od pitanja koje uloge preuzimamo, koje skrivamo i koje još nismo pokušali istražiti.
Izvedbeni proces daje mogućnost da na trenutak postanemo netko drugi – kako bismo možda bolje razumjeli tko smo.
Kroz igru uloga, improvizaciju i stvaranje situacija otvara se prostor za drugačije čitanje vlastitog iskustva.
Umjetnički proces može pomoći da vidimo ono što se često skriva iza šutnje, distance ili potrebe za vlastitim svijetom.
Izvedba može postati prostor u kojem pronalazimo nove načine razgovora sa sobom i s drugima.
Ne zato da bismo promijenili nečiju priču, nego da bismo otvorili mogućnost da se ona ispriča iz neke druge perspektive.
Mentalno zdravlje
Ovaj susret otvara pitanje kako mladima ponuditi prostor u kojem mogu istraživati vlastite želje, potrebe, strahove i osobne imaginarije.
Ponekad svijet oko sebe promatramo kroz jasne podjele – ono što je moguće i ono što nije, ono što smijemo pokazati i ono što ostaje skriveno.
Umjetnički proces otvara prostor između tih krajnosti.
Potrebno je pronaći načine pristupa koji mladima omogućuju sudjelovanje bez osjećaja pritiska.
Kada smo koristili kreativne alate – grupne vježbe zagrijavanja, rad tijela i govornog aparata – učenici koji su u početku bili povučeni pokazali su drugačiju dimenziju sebe.
Kroz jednostavnu vježbu dovršavanja rečenice:
„Da sam ja netko…“otvaraju se njihove želje, potrebe i zamišljene mogućnosti.
Neki od odgovora:
„Da sam ja netko, pomagao bih roditeljima.“
„Da sam ja netko, bolje bih pisala.“
„Da sam ja netko, ne bih išao/la u školu.“
„Da sam ja netko, živjela bih na otoku.“
Ove rečenice nisu samo odgovori na zadatak. One su mali prozori u osobne svjetove mladih.
Stručni pogled – psihologinja Lana Sigurin Kezić
Kreativni i izvedbeni postupci mogu otvoriti nove načine djelovanja i komunikacije s mladima.
Mnoge konfliktne i zahtjevne situacije mogu se lakše razumjeti kada im pristupimo kroz mogućnost promjene perspektive – kroz nove uloge, nove situacije i zamišljanje drugačijih ishoda.
Izvedbeni alati omogućuju mladima da ne ostanu samo promatrači vlastitog iskustva, nego da postanu protagonisti koji mogu istraživati, mijenjati i oblikovati situacije.
Umjetnički proces i odnos
U radu s mladima važno je graditi recipročan odnos – odnos u kojem postoji prostor za ravnopravni razgovor i u kojem se iskustvo mladih ne promatra samo kao predmet rada, nego kao vrijedan izvor znanja.
Kreativni alati omogućuju upravo takav odnos.
Kroz kratke improvizacije na određene teme učenici postaju protagonisti vlastitih scena. Oni mogu intervenirati u situacije, mijenjati odnose i istraživati različite mogućnosti.
Na kraju susreta otvaramo prostor refleksije.
Većina učenika iskustvo opisuje kao pozitivno, neobično i zanimljivo.
Oni suzdržaniji ostaju tiši, ali i njihova tišina postaje dio procesa.
Otvorena pitanja
Ovaj susret otvorio je pitanje komunikacije.
Kako stvaramo prostore u kojima se mladi osjećaju dovoljno sigurno da pokažu vlastiti glas?
Kako kroz umjetničke postupke razvijati odnose u kojima se slušanje i izražavanje međusobno nadopunjuju?
Može li kultura biti prostor u kojem mladi istražuju različite mogućnosti postojanja, odnosa i zajedništva?
Možda je upravo umjetnički proces mjesto gdje možemo na trenutak postati netko drugi – kako bismo bolje razumjeli tko smo.
Jer ponekad kroz drugu ulogu pronađemo vlastiti glas.
Program „I to sam ja” provodi se uz financijsku podršku Zaklade „Kultura nova”.
