Prvi i drugi razred – kuhari i konobari
Proces
Vrlo interaktivna, ugodna i stimulativna atmosfera od početka odražava duh učenika.
Energija je razigrana pa vrlo brzo ulazimo u krug, bez stolica.
Kroz kratke vježbe istražujemo načine na koje hodamo, promatramo druge i objašnjavamo ono što želimo reći.
Budući da je riječ o učenicima ugostiteljskih smjerova, uvodimo temu stila i tona komunikacije – konobara u odnosu prema gostu, kuhara u odnosu prema drugim članovima osoblja.
Kako govorimo kada želimo biti jasni?
Kako se mijenja naš glas kada želimo nešto objasniti, zatražiti ili odbiti?
Uvodimo kratke vježbe za jasniju dikciju.
Nekoliko učenika odmah preuzima inicijativu i otvara put interakciji. Učenice u početku više promatraju nego što se izlažu pokretu, tražeći vlastiti trenutak za ulazak u prostor.
Vježbu ogledala svi prihvaćaju opušteno i susretljivo.
Uvodimo glazbu kao element koji naglašava pokret, ritam hodanja i dinamiku kretanja – sporije, brže, zastajanje, ponovno pokretanje.
Tijelo postaje svjesnije prostora.
Postajemo svjesniji drugih tijela oko sebe.
Učimo se fokusirati, a pritom ne izgubiti osjećaj prisutnosti drugih.
Radimo i na automatskom govoru – izgovaranju riječi, brojeva i rečenica bez unaprijed zamišljenih fraza.
Nastaje svojevrsni vizualni kolaž pokreta, govora i odnosa.
Glasovi sudionika
„Nema šanse da ću vam ja plesati, nema nikakve šanse.“
Rečenica je izrečena na početku.
Pri kraju radionice isti učenik kroz ples pokazuje vrlo koordinirane pokrete, dobru svjesnost tijela i precizno razvijenu motoriku.
Ponekad ono što odbijamo prije nego što pokušamo nije ono što zaista ne možemo.
Ponekad samo još nismo pronašli način.
Dramski laboratorij – Himna antijunaka
Inspirirani Hamletom i njegovim unutarnjim sukobima, stvaramo „Himnu antijunaka“.
Pokušavamo je interpretirati na autentičan način, kombinirajući ritam, poeziju i osobno iskustvo.
U tekst ulaze pitanja identiteta, pripadanja, empatije, straha, odnosa prema drugima i potrebe da nas netko vidi.
„Čija smo mi dica, nekad se pitamo,
kao da po Svemiru skitamo
i sami sebe tražimo,
i sami sebe tražimo
jer svi se traže,
svi se žale da nema pažnje,
ni empatije!“
„Ciljam da promašim,
pucam jer ne ljubim,
tražim neki izlaz,
na kojem piše:
NISI SAMMM, NISI SAMMM!“
„Biti ili ne biti stalno se ponavlja,
ka četiri godišnja doba,
nekad bi bija daleko od samoga sebe,
nekad bi sebe zaminija za tebe,
nekad bi osta u tišini,
al’ strah me šta ću čuti,
a triba mi neko Sunce oko kojeg ću se vrtiti,
ka i dite,
e moj sviteee, e, moj svite!“
„Ciljam da promašim,
pucam jer ne ljubim,
odem pa se ne vratim,
jer tražim taj sannn!“
Učenici se prepoznaju u pojedinim dijelovima teksta.
Strah od tišine.
Manjak empatije u društvu.
Nerazumijevanje okoline.
Nerazumijevanje obitelji.
Hamletov unutarnji monolog postaje njihov materijal.
Mentalno zdravlje
U ovom susretu otvara se prostor za razgovor o situacijama u kojima su učenici napravili nešto zbog čega danas razmišljaju drugačije – sudjelovanje u tučnjavi, uzimanje automobila od roditelja bez dopuštenja, izlasci na nesigurna mjesta.
Važna je potreba da budu saslušani bez osuđivanja i patroniziranja.
Najprije je teško probiti led.
A onda prvi učenik počinje govoriti.
Dogodi se domino efekt.
Jedan glas otvara prostor drugome.
Razgovor postaje sve otvoreniji, neposredniji i manje cenzuriran.
Pojavljuje se potreba da se iskustvo ne opravda, nego da se izgovori i pogleda.
I upravo tu umjetnički proces dobiva još jedan sloj.
Ne tražimo priznanje radi priznanja.
Tražimo mogućnost da se iskustvo prevede u riječ, sliku, pokret ili scenu – i da se kroz taj proces pogleda iz druge perspektive.
Tijelo, pogled drugoga i refleksija
U jednoj od vježbi zagrijavanja radimo izolirane pokrete rukama.
Nekoliko učenika odbija sudjelovati.
Na pitanje zašto, ne pronalaze odgovor.
Mijenjamo pitanje:
Kako biste se osjećali da nekome nešto predložite, a ta vas osoba stalno odbija?
Nastaje kratka tišina.
Razmišljaju.
Odgovor dolazi:
„Ne bih se baš dobro osjećao.“
Nakon toga uključuju se u vježbu.
Ovaj mali trenutak pokazuje koliko refleksija može promijeniti perspektivu.
Posebno kod učenica primjećujemo nelagodu prema vlastitom tijelu kada postaje vidljivo kroz pokret.
Nije problem samo u pokretu.
Tu je i pogled drugih.
Kako izgledam?
Kako me drugi vide?
Što će misliti?
Kontinuirani rad s tijelom može postupno otvarati prostor u kojem pokret postaje manje izlaganje, a više mogućnost izražavanja.
Stručni pogled – Juraj Aras
Trema se ne mora pobijediti tako da nestane.
Može se naučiti kako ostati prisutan dok je osjećamo.
Disati polako.
Pronaći jednu točku iznad publike.
Ne shvaćati situaciju previše ozbiljno.
I – zabavljati se.
Kvaliteta dolazi vježbom.
Ali prije kvalitete potrebno je dopustiti sebi da pokušamo.
Samopouzdanje često sami umanjujemo, skrivamo i zakopavamo. Izvedba nam daje mogućnost da ga ponovno pronađemo kroz tijelo, glas i prisutnost pred drugima.
Stručni pogled – psihologinja Lana Sigurin Kezić
Psihologinja Lana Sigurin Kezić pročitavši „Himnu antijunaka“ pohvaljuje grupu i njihov angažman. Podupire radionicu u kojem je moguće stvoriti prostor za zajednički dijalog, ideje, pitanja i odgovore.
Otvorena pitanja
Ovaj susret otvorio je pitanje kako osobno iskustvo pretvoriti u umjetnički materijal.
Što se događa kada ono što nas muči, zbunjuje ili plaši dobije ritam, riječ, pokret ili scenu?
Može li zajedničko stvaranje pomoći da ono što je osobno postane nešto što možemo podijeliti s drugima?
I što se događa kada shvatimo da se iza različitih priča često kriju slične potrebe – da budemo viđeni, saslušani, prihvaćeni i slobodni biti ono što jesmo?
Možda zato „Himna antijunaka“ nije himna onima koji su savršeni.
To je himna onima koji pokušavaju pronaći svoj glas.
A kakva bi bila vaša himna?
Program „I to sam ja” provodi se uz financijsku podršku Zaklade „Kultura nova”.
